OSOBNO
VOLONTIRANJE
JEZIČNI
PRIJEVODI
Opis iskustva: Evo moje najvažnije životno iskustvo, prvo događaji koji su do njega doveli, izvješće mojih roditelja o događajima dok sam bila odsutna, moje IBS/NDE, i naposlijetku kako se osjećam u vezi toga. Prizor: 24. 02. 1982., Sydney, Australija, 18:00 sati, napustila sam svoju tvrtku za popravak optičkih instrumenata, kako bih otišla kući u Raymond Terrace (grad sjeverno od Newcastlea, New South Wales). Moj partner Mike je bio na suvozačevu mjestu, ja sam vozila, a prijatelj i zaposlenik na pola radnog vremena, Steve, je sjedio iza. Kišilo je nakon 3 mjeseca suše, vozila sam duž Industrijske Autoceste i usporavala da stanem na semafor gdje kraj ceste iz BHP se križa s autocestom; tu, moje sjećanje završava. Izvijestio Mike (moj bivši partner): „Kako smo se približavali semaforu, svjetla su se promijenila u zeleno; kako smo ušli u križanje, auto je proklizao na vodi, brzinom 43 km/h, udarili smo veliki industrijski energetski stup, baš nakon raskrsnice. Steve, koji je ležao na madracu iza u kombiju, postao je projektil. Bio je bačen naprijed u stražnji dio Reneine glave, zabijajući je u volan. Medicinske informacije: Steveova kralježnica je bila slomljena L4, on je paraplegičan. Ja sam pretrpjela prijelome, osnovnog dijela, frontalnog režnja, desne očne šupljine, desne jagodične kosti, sve utučeno, 6 rupa u tvrdoj moždanoj ovojnici. Volan se slomio, i žbice volana i indikatora su probile tijelo na tri mjesta – kroz moje grlo gore do vrha usta, i probijajući moj desni gornji i donji prsni koš. Mike je pretrpio malu ozljedu od sigurnosnog pojasa. Moja majka je izvijestila: Poslijepodne 25. 02. 1982. bili su u uredu preofesora neurokirurgije gdje je profesor prijavio moju smrt i da bi trebali biti zahvalni, jer bih bila biljka da sam preživjela. Tijekom razgovora, mlada prestrašena medicinska sestra došla je žureći u ured, izjavljujući „Živa je, sjela je i pričala!“. Profesor ju je 3 puta prekorio zbog toga što ih ometa, prije nego li je izveo ju van i održao joj predavanje o „mrtvim tijelima“ koja se miču i proizvode zvukove. Medicinska sestra je bila jasna „Sjela je i rekla: „Nemojte mi davati više lijekova“.“. U tom trenutku moja majka je uzela profesora za jedan lakat, moj otac za drugi, i krenuli su niz hodnik vidjeti. Našli su me iza u hodniku gdje sam očito bila smještena kako bi medicinska sestra mogla ukloniti opremu prije mog prijevoza u mrtvačnicu. Bila sam u dubokoj komi i disala, ostala sam u komi idućih 10 dana. Moje IBS/NDE: Ne znam u kojim se od navedenih događaja dogodilo moje iskustvo. Nemam sjećanje na proces umiranja ili napuštanja svoga tijela. Kretala sam se prvo kroz mračni vrtlog nečega što se činilo kao crni kipteći oblaci, osjećajući da me se doziva na stranu, što me je plašilo. Naprijed je bila mala točka jarkog svjetla koja je stalno rasla i bila jarka kako sam joj se približavala. Postala sam svjesna kako sam mrtva i bila sam zabrinuta za mamu, tatu i svoju sestru, i nekako uznemirena sama sa sobom dok sam mislila „Uskoro će to preboljeti“, kao da je to u prolazu bila samo prolazna misao dok sam pohlepno žurila prema tom svjetlu. Stigla sam u eksploziji veličanstvenog svjetla u sobu s nerealnim zidovima, stojeći pred čovjekom koji je bio u 30-ima, i bio otprilike visok 183 cm, crvenkaste smeđe kose do ramena, i nevjerojatno uredne, kratke brade i brkova. Nosio je jednostavnu bijelu haljinu, činilo se da svjetlost isijava iz njega, i osjetila sam da On ima jako veliku starost i mudrost. Pozdravio me s velikom Ljubavi, Smirenošću, Mirom (neopisivo), bez riječi. Osjetila sam „ Mogu ti sjediti na nogama zauvijek i biti zadovoljna“, što me je udarilo kao čudna stvar za misliti/reći/osjećati. Fascinirao me materijal njegove haljine, pokušala sam shvatiti kako se svjetlost može tkati! Stajao je pored mene i uputio me da pogledam na svoju lijevu stranu, gdje sam reproducirala manje laskave trenutke svog života; ponovno sam proživjela te trenutke i osjetila ne samo ono što sam ja učinila, nego i bol koju sam prouzročila. Neke stvari za koje nikada ne bih ni pomislila da mogu prouzročiti bol. Iznenadila sam se da neke stvari oko kojih sam se brinula, kao što je krađa čokolade u trgovini dok sam bila dijete, nisu bile tamo, dok su slučajne primjedbe koje su prouzrokovale meni nepoznatu bol u to vrijeme, bile uračunate. Kada me opteretila krivnja, bila sam usmjerena na druge događaje koji su pružili drugima radost. Iako sam se osjećala nedostojnom, činilo se da ravnoteža ide meni u prilog. Dobila sam veliku Ljubav. Odvedena sam dalje u sobu, koja je postala hodnik, i prema meni je dolazio moj djed. Izgledao je mlađe, nego što sam ga se sjećala i bio je bez svoje zečje usne ili raspukline nepca, ali nesumnjivo je bio moj djed. Zagrlili smo se, pričao mi je i pozdravio me, bila sam ponukana da mu oprostim što je umro kad sam imala 14 godina i time učinio da prekršim svoje obećanje postati doktoricom i naći lijek za njegovo srce. Do tog trenutka nisam ni znala da sam bila ljuta na njega! Djed mi je rekao da će uskoro doći baka i veselio se njezinu dolasku, pitala sam zašto dolazi uskoro, kad putuje iz svog doma u Manchesteru, na Novi Zeland, u Miami, za neprekidno ljeto već nekoliko godina! Djed mi je rekao da ona ima rak crijeva i da će uskoro doći; djed kao da nije imao razumjevanja za vrijeme, kada sam inzistirala kada uskoro. (Baka je dijagnosticirana 3 mjeseca kasnije i umrla je u kolovozu. Uznemirila sam svoju mamu rekavši joj za ovo kada sam došla svijesti). Nakon što smo djed i ja neko vrijeme razgovarali, odveo me dalje u sobu koja je ponovno postala hodnik, i prišli smo grupi ljudi koje sam počela prepoznavati. Osoba koja me prva pozdravila, došao je i stavio svoju ruku na moje rame i okrenuo me prema sebi, i rekao: „Moraš se vratiti, imaš zadatak za izvršiti.“, željela sam se svađati, željela sam ostati. Pogledala sam natrag na djeda i bila sam brzo gurana prema ulazu, na pragu gdje je sve postalo tama, ništa, bez svijesti. Kasnije: Budila sam se polako iz svoje kome tijekom nekoliko dana, prisjećajući se napola sanjanih sjećanja ili poznatih glasova i obrisa lica. Najjasnije se sjećam trenutaka, kada sam se nekoliko puta budila iz dubokog sna, te zatekla medicinsku sestru s injekcijom i odbijala bilo kakve lijekove, ne znam zašto! Imala sam pune tri operacije za popravak mog lica, lubanje i očne duplje. Napustila sam bolnicu u boli, duplo sam vidjela, anosmijom, i oštećenim osmim lubanjskim živcem što je za posljedicu imalo mučnine i poremećenu ravnotežu. Dvije godine sam bila ljuta na B-ga, što me poslao nazad u takvim mukama, sa zadatkom kojeg imam napraviti, bez naznaka ili uputa; jedino jedna stvar, jasna poruka za koju ne znam kako da je dalje proslijedim, koja je „Vrijeme je da živiš u skladu sa svojim uvjerenjima, koja god to bila, da urediš svoju Kuću, jer su Zadnja Vremena pred nama!“. Ovo ne može biti moj zadatak, nije bilo grohotnog glasa, niti bilo kojeg načina da znam da je poruka tamo došla. Također sam nesigurna u identitet čuvara vrata, nije bilo pločice s imenom, nije bilo predstavljanja!Trebalo mi je 5 godina da budem kao zombij, prije nego što sam se mogla rehabilitirati. Imam dobar posao, 1987. sam osnovala Društvo Ozljede Glave Novi Zeland, i primjer sam kako je moguće dobro se oporaviti od zadobivenih ozljeda mozga. Još uvijek ne znam svoj zadatak, još uvijek imam bolove, anosmiju, diplopiju itd. To je uglavnom to, osim što želim reći da je sjećanje IBS/NDE realnije od onog što sam jučer radila. Više informacija o autorici Rene: Renéina Sjećanja Kome（http://www.waiting.com/rene.html ） Dodatni podaci: Spol: Ženski
