NDE jednog djeteta

Opis iskustva:

U kolovozu 1985. godine, kada sam imala samo 5 godina, bila sam na izletu brodom na lokalnom jezeru. Ugrizao me je komarac i dobila sam encefalitis. "Umrla sam" i odlebdjela u sigurnu crnu prazninu udobnosti i lakoće, bez boli i bez straha. To je bilo mjesto gdje sam se osjećala doma. U daljini sam vidjela vrlo malo svjetlo. Privlačilo me k sebi. Osjećala sam kako jurim prema tom svjetlu s velikom brzinom. Nisam bila uplašena. Kad sam došla u to svjetlo, ono je predstavljalo mir i radost, ali najviše od svega duboku bezuvjetnu ljubav. To svjetlo je bilo pjenušavi, blještavi oblak. Iznutra sam čula glas u mojoj glavi i znala sam da je to Bog. Budući da moji roditelji nikada nisu razgovarali o Bogu, niti me vodili u crkvu, ja stvarno ne znam kako sam znala, ali jesam. Nadalje, osjećala sam se kao da je to bio moj pravi dom, ovo mjesto gdje sam bila s ovim prekrasnim svjetlom koje je Bog. Osjećala sam se okružena svjetlom i bila sam jedno s njim. Osjećaj je bio kao da me je podigao i držao moj tata kada me je lajući pas grizao samo nekoliko mjeseci ranije, samo i još više takav osjećaj.

Još jedno lijepo svjetlo, samo manje, pridružilo nam se. Bila je to djevojčica oko 10 godina. Izgledala je pomalo poput mene. Bila sam sigurna da me je prepoznala. Zagrlile smo se i ona je rekla: "Ja sam tvoja sestra, dobila sam ime po našoj baki, Willamette, koja je umrla mjesec dana prije nego što sam se ja rodila. Naši roditelji su me nazvali skraćeno Willie. Čekali su da vam kažu o meni kasnije, kada budete spremni." Razgovarala sam s njom i ona sa mnom bez riječi. Bilo je čudno sjećati se toga unatrag, ali tada se činilo prirodno. Poljubila me je u čelo i ja sam osjetila njezinu toplinu i njezinu ljubav. "Moraš se vratiti sad, Sandy," rekla je. "Moraš spasiti majku od vatre. Ovo je vrlo važno, moraš se vratiti, i to se moraš vratiti natrag sada." Rekla je to sa suosjećanjem i slatkoćom u njezinu glasu dok mi se nježno smiješila. "Ne, neću", rekla sam, "pusti mi da ostanem ovdje s tobom." "Majka te treba da je spasiš od vatre", ponovila je, još uvijek blago i nježno. Poput sebičnog malog derišta, plakala sam i divljala u napadaju bijesa najgore vrste. Pala sam na pod i ridala i bacakala se uokolo i svima, sigurna sam, izazivala neugodu.

Pokazan mi je svojevrstan film u kojem sam vidjela moje roditelje, koji su bili tamo na Zemlji, sjedeći pokraj mog bolničkom krevetu s velikom zabrinutošću i strahom u njihovim očima. Držali su me i razgovarali sa mnom i molili me da ne umrem. "Molim te, nemoj umrijeti", plakali su. Bila sam jako tužna zbog njih; ipak još uvijek nisam bila zaista spremna odustati od ljepote i veličanstvenih osjećaja od svega što je bilo dobro u vezi ovog mjesta, ovog raja. Bog mi se nasmijao i pogledao me s velikim suosjećanjem. Ja stvarno nisam mogla vidjeti njegovo lice, ali znala sam što misli. Hihotao se na moje djetinjaste ludorije. Zatim je pokazao prstom na drugo svjetlo koje se formiralo u daljini. Na moje veliko čuđenje, moj dragi prijatelj i susjed, Glen, se pojavio i uzvikivao vrlo glasno, "Sandy, idi kući, idi kući sada". Rekao je to s takvim autoritetom da sam odmah prestala plakati i vratila se u moje tijelo u trenu.

Otvorila sam oči i vidila olakšanje na radosnim licima mojih roditelja. Rekla sam im o mom iskustvu, čim sam mogla, a oni su to na početku zvali snom. Rekli su mi da je dan nakon što sam otišla u bolnicu naš susjed, Glen, umro od iznenadnog srčanog udara. Bio je ljubazan starac koji bi uvijek pozvao mog brata i mene i svu ostalu djecu u susjedstvu u njegovo dvorište da se igramo s njegovih pet pasa. Volio je djecu i dao bi nam hrane, darove i poslastice. Njegova supruga bi se naposljetku umorila od nas i rekla nam da odemo kući. On ju je grdio i govorio: "Rose, nikada nemoj reći Sandy da ona mora ići, ona može ostati koliko god želi." Bila sam njegova miljenica od svih klinaca koji su bili dobrodošli u njegovoj kući. Zato je to bio takav šok za mene da viče na mene na takav način, da sam stvarno odustala od borbe i osjećala se malo neugodno u vezi mog ponašanja. Sjećam se da sam bila pomalo i povrijeđena tada. Saznala sam za njegovu smrt tek nakon što sam moju priču ispričala mojim roditeljima. Nacrtala sam sliku moje sestre "anđela" koja me pozdravila i opisala sve što je rekla. Moji roditelji su bili toliko šokirani da su imali užasnut izraz na njihovim licima. Zbunjeni, ustali su se i napustili sobu. Nakon nekog vremena su se konačno vratili. Potvrdili su mi da su izgubili kćer po imenu Willie. Umrla je od slučajnog trovanja otprilike godinu dana prije nego što sam se ja rodila.

Odlučili su da to ne kažu mojem bratu i meni sve dok nismo bili u stanju shvatiti više o životu i smrti. Što se tiče potrebe da se spasi moju mamu od vatre, nitko od nas nije imao pojma o tome.

Moja mama mi pomaže ovo pisati i pitala sam je kakav bi njezin život bio da sam ja umrla, da je bilo po mom i da sam ostala na nebu. Ona je odgovorila: "Plakala sam mjesecima nakon što nas je napustila Willie, da smo izgubili i tebe bio bi to kao pakao, vatra i sve." Vrijeme će pokazati, ali možda se za sada to čini dovoljno dobar odgovor kao i bilo koji. Vjerujem da ćemo vidjeti Willie jednog dana i da ću je pitati osobno na što je mislila.

To je promijenilo živote cijele obitelji. Sada idemo u crkvu, a ja puno toga radim drukčije nego što sam radila prije.