Dr. George Rodonaia

Opis iskustva:

Dr. George Rodonaia je
doktor medicine s dva doktorata - iz neuropatologije te psihologije religije. Nedavno je održao pozdravni govor u Ujedinjenim narodima na temu "Rast globalne duhovnosti".

Prije no što je iz Sovjetskog Saveza imigrirao u SAD, 1989 godine, radio je kao psihijatar-istraživač na univerzitetu u Moskvi. Dr. Rodonaia je kroz vlastitu kliničku smrt iskusio jedno od najduljih iskustava blizu smrti, ikada zabilježenih. Nakon što ga je udario automobil 1976. godine,  Dr. Rodonaia je proglašen mrtvim. "Vratio se u život" u trenutku kada je liječnik napravio rez na njegovom abdomenu, tijekom autopsije.

Još jedna značajka iskustva bliskog smrti Dr. Rodonaia, a to je zajedničko mnogim takvim slučajevima, jest činjenica da ga je iskustvo drastično promijenilo. Prije svojeg iskustva blizu smrti, radio je kao neuropatolog. Bio je uvjereni ateist. Ipak, nakon isustva koje je proživio, posvetio se intenzivnom proučavanju psihologije religije. Tada se i zaredio kao svećenik Istočne Pravoslavne crkve. Danas služi kao pomoćni župnik u Prvoj ujedinjenoj metodističkoj crkvi u gradu Nederland, u Teksasu.

Prva stvar koje se sjećam u vezi svojeg iskustva blizu smrti jest da sam se našao u carstvu potpune tame. Nisam osjećao nikakvu fizičku bol; nekako sam još uvijek bio svjestan svojeg postojanja kao Georga, a svuda oko mene bila je tama, crnja od najcrnjeg mraka. Ona me okružila i stisnula se oko mene. Bio sam užasnut! Uopće nisam bio spreman za takvo što. Šokirala me činjenica da još uvijek postojim ali nisam znao gdje se nalazim. Jedna misao mi se neprestao vrtila u glavi: "Kako mogu biti, kada nisam?" To me mučilo.

Polako sam se pribrao i počeo razmišljati o onome što se dogodilo i o onome što se događa. Ali nisam osjetio nikakvo olakšanje, niti smirenje. Zašto sam u ovoj tami? Što trebam učiniti? Tada sam se sjetio Descartove poznate izjave: "Mislim, dakle, postojim." Osjetio sam veliko olakšanje jer sam u tom trenutku shvatio da sam još uvijek živ iako, očito, u potpuno drugoj dimenziji. Tada sam pomislio: "Ako jesam, zašto ne bih bio pozitivan?" Ta misao došla mi je sama od sebe. Ja sam George i nalazim se u tami ali znam da postojim. Ono sam što jesam. Ne smijem biti negativan.

Pomislio sam: "Kako mogu odrediti što je pozitivno tu, u tami?" Pa, pozitivno je svjetlo. U tom trenutku, iznenada, našao sam se u svjetlu; sjajno, bijelo, blještavo i snažno; u vrlo sjajnom svjetlu. Sličilo je na bljesak kamere ali nije bilo treperavo - samo sjajno svjetlo. Konstantna svjetlost.

Najprije mi je blještavost tog svjetla bila pomalo bolna. Nisam mogao gledati u nju izravno. Ali malo po malo, počeo sam se osjećati sigurno i toplo, i odjednom se učinilo da je sve kako treba biti.

Sljedeća stvar koja se dogodila jest da sam ugledao mnoštvo molekula koje lebde unaokolo; atomi, protoni, neutroni, samo su letjeli unaokolo. U jednu ruku, to je bio potpuni kaos ali ono zbog čega sam osjetio veliku sreću bila je činjenica da je u tom kaosu postojala simetrija. Ta simetrija bila je prekrasna i sjedinjujuća i cjelovita i i preplavila me nevjerojatnom srećom. Pred mojim očima se rasprostro oblik života i prirode kakav je u univerzumu. U toj točci, svaka misao o vlastitom tijelu je nestala jer mi je postalo sasvim jasno da ga više ne trebam  - zapravo, tijelo je predstavljalo ograničenje.

Sve u tom iskustvu se spojilo u jedno, stoga mi je teško spojiti dijelove doživljala u cijelo zbivanje. 
Dimenzija vremena, kako sam ga poznavao, zaustavila se; učinilo mi se da su prošlost, sadašnjost i budućnost bili su stopljeni u jedno, u tom bezvremenskom jedinstvu života.

Odjednom, proživio sam ono što se naziva "sagledavanjem života" jer sam ugledao vlastiti život od početka do kraja, sve u istom trenutku. Sudjelovao sam u svojim stvarnim životnim događanjima, gotovo holografski prizori mojeg života su se odvijali predamnom - bez osjećaja za prošlost, sadašnjost ili budućnost, sve se odvijalo upravo sada, u mojem stvarnom životu. Nije to započelo s mojim rođenjem pa se odvijalo sve do mog života na Moskovskom univerzitetu. Sve se odvijalo istovremeno. Eno me tamo. To je bio moj život. Nisam osjetio nikakvu grižnju savjesti ili žaljenje zbog stvari koje sam učinio. Nisam se osjećao ovako ili onako  zbog svojih pogrešaka, krivnje ili postignuća. Sve što sam osjećao bio je moj život, takav kakav jest. I time sam bio zadovoljan. Prihvatio sam svoj život onakvim kakav jest.

Sve to vrijeme, svjetlost je isijavala osjećaj mira i sreće ravno u mene. Bio je to vrlo pozitivan osjećaj. Bio sam tako sretan što se nalazim u svjetlosti. I razumio sam što predstavlja svjetlost. Shvatio sam da sva fizička pravila u ljudskom životu nisu ništa u odnosu na ovu realnost univerzuma. Također sam shvatio da je crna rupa zapravo samo jedan dio tog beskraja, što je zapravo ta svjetlost.  Shvatio sam da je stvarnost posvuda. Ovo nije samo zemaljski život već vječni život. Ne samo da je sve povezano, sve je jedno. Stoga sam osjetio jedinstvo sa svjetlom, osjetio sam da je između univerzuma i mene sve na svojem mjestu.

I eto mene, preplavljen svim tim divnim stvarima i prekrasnim iskustvom, kad odjednom osjetih ubod u trbuhu. Možete li to zamisliti? Dogodilo se to da su me odnijeli u mrtvačnicu. Proglašen sam mrtvim i ostavljen tamo tri dana. Završena je istraga o mojoj smrti pa su poslali nekoga da na meni izvrši autopsiju. U trenutku kada su mi zarezali trbuh, osjetio sam da me neka moćna sila drži za vrat i pritišće prema dolje. To je bilo tako snažno da sam otvorio oči i osjetio jaku navalu boli. Moje tijelo bilo je hladno i počeo sam se tresti. Istog trena su prekinuli autopsiju i prebacili me u bolnicu, gdje sam proveo narednih devet mjeseci, veći dio vremena na respiratoru.

Nepovratno sam se promijenio jer, sve što sam želio raditi do kraja života bilo je, proučavati mudrost. Taj novi interes odveo me do University of Georgia, gdje sam doktorirao na području psihologije religija. Zatim sam postao svećenik u Istočnoj pravoslavnoj crkvi. Napokon, 1989. godine smo došli u Ameriku i sada radim kao pomoćni župnik u Prvoj ujedinjenoj metodističkoj crkvi u gradu Nedeland, u Teksasu.

Tkogod je imao takvo iskustvo s Bogom, tko je proživio taj duboki osjećaj povezanosti sa stvarnošću, zna da je jedini pravi zadatak u životu svakog od nas - ljubav; ljubav prema prirodi, prema drugim ljudima, prema životinjama, prema kreaciji kao takvoj, samo zato što postoji. Služiti Božjoj kreaciji s toplinom i ljubavlju, velikodušno i suosjećajno - to je jedina svrha postojanja.

Mnogi ljudi se obraćaju osobama koje su doživjele iskustvo blizu smrti jer osjećaju da mi imamo odgovore. No ja znam da to nije istina, barem ne cijela istina. Nitko od nas neće shvatiti veliku istina života sve dok se napokon ne sjedinimo s vječnošću, u trenutku smrti. U međuvremenu, naša prava priroda je tražiti odgovore na najdublja pitanja vezana uz iskustvo blisko smrti i besmrtnost.

Dodatni podaci:

Spol:    Muški