OSOBNO
VOLONTIRANJE
JEZIČNI
PRIJEVODI
Opis iskustva: Dobio sam bakterijsku upalu pluća. To je bila nepoznata bakterija u Hrvatskoj i nisu je mogli identificirati. Liječnici u bolnici za plućne bolesti rekli su da se bolest od nje razvija nekoliko puta brže od poznatih sojeva. Kad sam stigao u bolnicu pluća su radila s manje od 10% kapaciteta jer su bila puna gnoja, a na RTG-u se vidio samo vrh desnog plućnog krila. U bolnicu sam stigao oko 21 sat. Taj dio kreveta gdje je uzglavlje bio je podignut pa sam, zapravo, bio u poluležećem i polusjedećem položaju. Bio sam potpuno budan i nisam ni oka sklopio. Pogledao sam na sat i bilo je pet minuta iza ponoći. I TAD SE DOGODILO!!! Na suprotnoj strani sobe, na lijevoj strani zida u koji sam gledao nalazio se ormar, a do njega stol i dvije stolice. Odjednom se na mjestu gdje su prije bili ormar, stol i stolice pojavio osvijetljeni hodnik. Hodnik je bio visok otprilike četiri metra, od poda do stropa sobe, a isto toliko širok. Bio je potpuno ravan i tako dug da je izgledalo kao da završava u točki. Svijetlo nije dolazilo od neke rasvjete, nego su sve četiri plohe, lijevi i desni zid, te strop i pod, bile svjetleće. Izgledalo je kao da su iz nekog mliječno bijelog stakla osvijetljenog žućkastim neonskim svijetlom. Svijetlo se počelo gasiti po segmentima od nekih desetak metara, od početka hodnika prema onom drugom kraju, koji se nazirao tek kao udaljena točka. U prvi tren sam se uplašio i makinalno opsovao. „Što je ovo!? Pa ne sanjam, potpuno sam budan! Zar sam poludio!?“ Osvijetljeni hodnik je i dalje tonuo u mrak po segmentima, a u dijelu koji više nije svijetlio ostao je samo mračni obris. Nakon što me prošao prvotni šok, krenuo sam u akciju rasvjetljavanja te pojave. Prvo sam provjerio da slučajno nisam nakratko zaspao pa to sanjam. Ali nisam! Na hodniku je i dalje bila galama i gorjelo je svijetlo. Pogledao sam po sobi i sve je bilo na mjestu. Ništa drugo se nije promijenilo, osim što se pojavio onaj osvijetljeni hodnik. Hodnik je i dalje bio tamo. Svijetla su se već vrlo daleko pogasila, tako da se jedva primjećivalo da se i dalje gase. Ali obrisi mračnog hodnika su se jasno nazirali. Prije nego su se svijetla do kraja pogasila, već sam se povratio od prvotnog šoka i pokušao racionalno razmišljati. U ovoj, krajnje šokantnoj i nevjerojatnoj činjenici tražio sam logičan uzrok. U međuvremenu, dok sam se pribrao i počeo racionalno razmišljati, hodnik se ponovo osvijetlio u punom sjaju i opet se počeo gasiti po istom principu kao i prije. Nije bilo nikakve sumnje da sam budan i potpuno svjestan. Sve ostalo osim pola zida koji je sad zauzimao hodnik bilo je na svom mjestu. Na bolničkom hodniku i dalje galame. Ja razmišljam sad već racionalno bez panike, ali ipak potpuno jasno vidim i taj osvijetljeni hodnik koji se ponovo gasi. Stoga mi je pala na pamet jedina logična činjenica. Počeo je proces gašenja života, a mozak šalje signal koji ja vidim kao taj beskrajno dugi hodnik što tone u mrak! Nisam imao osjećaj da ja trebam krenuti tim hodnikom, već da je to prikaz procesa mog umiranja. Tad mi se javio snažan osjećaj da se dio mene pokušava odvojiti od tijela. Kako je vrijeme promicalo imao sam sve jači osjećaj da se već i djelomično odvojio. Čak sam i naslućivao obris mog tijela, ali kao potpuno proziran malo titrajući lik, kako polako izlazi iz tijela i uspravlja se u sjedeći položaj. Više se nazirao u malo iskrivljenoj slici pozadine, jer sam kroz njega gledao. „Pa nije moguće da ću sad umrijeti!? Ja, koji sam do prije nekoliko dana bio potpuno zdrav i jak ko bik. I to od neke upale pluća, od koje ljudi više ni ne umiru. Međutim, opet, to je jedino logično rješenje ove dvojne situacije koju gledam i doživljavam“ Svijetla su se i dalje gasila i još je tek najudaljeniji dio hodnika bio osvijetljen. „Imam pedeset devet godina i to još nije vrijeme za umiranje. Posebno ne za zdravog čovjeka. Svakako bih htio još živjeti, ali opet, ako i umrem za utjehu mi je da sam proživio zaista intenzivan i raznolik društveni, privatni i poslovni život, kakav malo ljudi ima.“ PAKAO Dok sam grozničavo razmišljao o svojoj situaciji uvjeren da umirem, jer i duša već napušta tijelo, osvjetljenje hodnika se ponovo ugasilo Ali sad se situacija drastično promijenila. Šok koji sam doživio kad sam ugledao osvijetljeni hodnik bio je blijeda sjena prema šoku koji sam tad doživio i koji me prodrmao kao da sam dotaknuo struju od milijun volti. Više nisam bio u sobi, nego na nekoj potpuno drugoj lokaciji. Poput munje me je ošinuo osjećaj da se nalazim iznad plamena. Nalazio sam se u nekom prostoru koji mi je na prvi pogled bio nalik velikoj špilji. Mjesto na kojem sam stajao bilo je crno, a sav donji dio bio je ispunjen plamenom! PAKAO!!!??? Boje su bile ispremiješane, a kretale su u nijansama od tamnije crvene, svjetlije crvene, narančaste i žute, upravo kakve su boje jake vatre. Stajao sam na povišenom dijelu te ogromne „špilje“, koja se spuštala i račvala ispod mene, a sva je bila ispunjena plamenom. Niže, na jednom platou bilo je nekoliko crnih likova. Žestoko sam opsovao. „Pa zar stvarno postoji pakao!? Zar sam umro i došao u pakao!? Zar su oni crni likovi službenici u paklu!? I zašto sam ja, koji sam cijeli život nastojao živjeti pošteno i nikog ne povrijediti, dospio u pakao?“ Ja, inače, nisam vjerovao u tu vrstu pakla. Malo je potrajalo dok nisam došao sebi od šoka. Prvo sam primijetio da uopće nije vruće, nego je temperature normalna. Onda sam bolje pogledao i ustanovio da te jarke boje nisu nikakav plamen, nego okoliš tako izgleda. Ni oni crni likovi ne bodu užarenim vilama nekakve grješne duše, kao što su mi tu trubili u djetinjstvu opisujući pakao, nego razgovaraju. U međuvremenu sam se, ne da bi hodao, približio tim crnim likovima. Tek tad sam pogledao gdje se u stvari nalazim. Stajao sam na glatkoj, ali neravnoj stijeni svijetlosmeđe boje, a ispred i s lijeve strane su također bile okomite stijene, tako da se iznad njih ništa više nije vidjelo. Stijene su bile u opisanim bojama i nakon što sam se riješio paklenog šoka, izgledale su zaista predivno. Bile su to tople boje koje su meni najljepše. Tad sam obratio pažnju na likove u crnom. Jedan, ja ga zovem Šef, stajao je oko tri metra i malo desno ispred mene, a trojica su stajala desetak metara dalje, ravno ispred. Bili su obučeni u ogrtače, koji su im sezali skoro do tla, a na glavama su imali velike kapuljače. Ti ogrtači su izgledali poput onih koje nose fratri franjevci, ali su bili skoro potpuno crni, tek se primjećivalo vrlo malo nijanse smeđe. Šefa sam gledao malo ukoso s leđa, ali onu trojicu sam gledao direktno u „lice“. Zašto „lice“? Lica uopće nisu imali! Tu, gdje su im trebala biti lica, bila je apsolutna crnina, bez i najmanjeg obrisa, toliko crna da je jako odskakala od njihove crne odjeće. Rukavi su im bili dugi i šake se nisu vidjele. Šef je govorio i gestikulirao rukama, a ona trojica su mirno stajala i slušala. Iako sam stajao blizu Šefa nisam ništa čuo što govori. PROSVJETLJANJE Odjednom mi je postalo jasno gdje se nalazim!!! Ovdje je granica preko koje se prelazi u neku drugu dimenziju, drugu stvarnost, drugi oblik, drugi svijet, drugi „život“. Ne znam kako bih to točno definirao. Čak sam se na neko vrijeme i preselio do te granice i gledao u nju. Bila je poput neke svijetlosive svilenkaste zavjese, sezala unedogled u visinu i širinu i stalno se lagano lelujala. Nemam saznanja kako izgleda iza te granice, ali sam dobio spoznaju da iza nje nije ništa loše. Dapače, tamo je uzvišeniji nastavak postojećeg života. Neće se desiti moja smrt i to biti kraj, nego će samo tijelo, koje mi je bilo domaćin u ovom životu umrijeti, dok ću ja doživjeti preobrazbu u drugi oblik i nastaviti kontinuitet koji vječno traje. Na kratko sam imao i viziju vječnog toka, u kojem se kreće sav postojeći život. Jasno sam vidio da taj tok ima više nivoa, između kojih se nazirao razmak. Nivoa je bilo desetak i nekako sam znao da ti nivoi nisu isti, nego da je to, ustvari, gradacija, a da je onaj najviši nivo i najbolji. U tom toku nalazi se sve što je bilo i što će biti. Ovozemaljski život samo je kratkotrajni izlet iz tog toka. Ali i taj treptaj u odnosu na vječnost određuje na kojem nivou će se nakon fizičke smrti tijela kontinuitet „života“ čovjeka nastaviti. Također sam znao da ako prijeđem granicu više nema povratka u ovaj život. Prelazak granice je jednosmjerni put! Ali isto tako sam znao da iako sam došao do granice, a duša je već napustila tijelo, još nije gotovo s mojim ovozemaljskim životom. Šef odlučuje o prelasku i može odlučiti da se vratim. Znao sam da za to nisu baš velike šanse, ali mogućnost postoji. Grčevito sam se uhvatio za tu mogućnost! Kristalno jasno sam znao da je preko granice, nazovimo to tako, savršeniji svijet, stoga se nisam ni najmanje bojao. Ponovo sam se vratio na mjesto gdje je Šef još neko vrijeme govorio onoj trojici. To me jako ohrabrilo jer sam se ponadao da će me Šef ipak vratiti u moj zemaljski život, budući da sam od same granice ponovo došao do njega. Imao sam vremena za razmišljanje i bio sam potpuno svjestan svoje situacije. Tijelo se nalazi na krevetu u bolnici u Klenovniku, a ja, evo, ovdje čekam da Šef završi razgovor i donese odluku o mojoj daljnjoj sudbini. Nisam imao osjećaj da je tijelo na krevetu, a ja sam nematerijalni duh ili duša. Bio sam tamo u potpunom tjelesnom obliku i to ne obučen u majicu i donji dio pidžame, kao tijelo na krevetu, nego u svoju svakodnevnu odjeću, traperice i majicu kratkih rukava. Sad sam već razmišljao potpuno racionalno i hladne glave. „Nemam si što predbacivati. Nisam sâm izazvao situaciju koja za posljedicu ima najvjerojatniju smrt. Nisam prebrzo ili nepažljivo vozio, da izazovem nesreću u kojoj bih stradao, niti sam napravio išta drugo nesmotreno, što bi za posljedicu imalo ovu situaciju u kojoj se nalazim. Jednostavno sam negdje iz zraka pokupio bakteriju od koje sam obolio. Najvjerojatnije na nekom frekventnom aerodromu, gdje se naguravaju ljudi iz cijelog svijeta. Nisam čak ni čekao s odlaskom doktoru (što bi se svakako dogodilo da nisam iskašljavao krv).“ „Svakako bih još htio živjeti postojeći život, još sam u punoj snazi, sva tjelesne funkcije me odlično služe i, kako god to smiješno zvučalo, osjećam se mlad. Imam ja vremena prijeći granicu, nikamo mi neće pobjeći. Kontinuitet bivanja, u koji sam se sad i uvjerio, traje vječno, a zemaljski život kratko, pa bih ga još mogao malo proživjeti. Ali, ako Šef odluči drugačije, što ja tu mogu.“ Iako sam želio još živjeti život koji sam već napustio, nije mi to bilo najbitnije. Zaista sam proživio i doživio stvari koje velika večina ljudi ni izbliza ne doživi. Do tad sam proputovao pedesetak zemalja. Vidio sam nezamislive ljepote i proživio prekrasne trenutke, pa ako baš moram umrijeti i nije mi previše žao. Ali mi je strašno žao zbog supruge, a posebno kćerke. Kćerka se priprema od mene preuzeti vođenje firme, ali još je daleko do toga da samostalno preuzme uzde. Ako tako iznenada umrem, to će za njih biti neizreciv šok, a morat će istog trena preuzeti vođenje firme, te obavljati još i zamršene postupke službenog preuzimanja i prijenosa imovine. Neće imati pojma o tome da ću ja nastaviti egzistirati i dalje, nego će računati da sam umro i da je to kraj i tugovati za mnom. To razmišljanje me je vrlo rastužilo i sa zebnjom sam čekao odluku Šefa, koji je upravo završavao razgovor. Prekrižio je ruke u visini pojasa i onda mahnuo njima prema van, što je bio znak da je završio. I tad sam ja došao na „dnevni red“. Onaj lik, koji mi je stajao najbliže, pokazao je rukom prema meni i rekao: „A kaj bumo z njim?“ Šef se okrenuo prema meni i dvaput me odmjerio od pete do glave. Sad sam ga mogao dobro proučiti, jer je bio okrenut prema meni, a bio je blizu. Ni najmanjeg obrisa lica nije bilo, samo potpuna crnina. Imao sam osjećaj kao da gledam u beskonačnu tamnu dubinu. „Nek ostane, bum si još premislil“ rekao je Šef. Preplavila me euforična radost i zahvalnost. Još ću živjeti svoj život, neću šokirati i rastužiti obitelj i pomoći ću kćerki da se u potpunosti pripremi i preuzme firmu! „Nek si premišljeva čim duže“ pomislio sam. Dok to pričam puno puta ljudi kažu: „Pa što su oni govorili kajkavski?“ Nisu oni ništa govorili, nisu imali lica i nisu imali usta. Ja sam u glavi čuo na svom materinjem jeziku kad su mi se obratili, a moj materinji jezik je kajkavski. Iako sam stajao blizu Šefa kad je govorio onoj trojici i pritom gestikulirao rukama, nisam čuo ni najmanju sitnicu. Čuo sam potpuno jasno i na kajkavskom jeziku, kad su se meni obratili. Nakon što je Šef obznanio svoju odluku, doživio sam uistinu ogromno i nepojmljivo iznenađenje! Ovaj put pozitivno. ISUS Našao sam se na obali Galilejskog jezera!!! Budući da sam proputovao i Svetu zemlju, znao sam točno i lokaciju gdje se nalazim. Bilo je to u okolici današnjeg mjesta Tabgha. Tu se nalaze Crkva pogača i riba i Crkva prvenstva Svetog Petra. Ali vrijeme nije bilo sadašnje, nego dvije tisuće godina unatrag. Na otvorenom prostoru nekoliko metara ispred i opet malo udesno stajao je Isus i govorio „mnoštvu“, kako se to uvijek spominje u bibliji. „Mnoštvo“ je bilo nekih trideset, četrdeset ljudi. Sad već oslobođen tereta izvjesnosti smrti, osjetio sam neizmjernu radost, što imam sreću i privilegiju osobno prisustvovati takvom događaju, iako se ne mogu nazvati vjernikom u klasičnom smislu. Pažljivo sam proučavao Isusa, nastojeći upamtiti svaki detalj. Isus je bio moje visine ili koji centimetar niži, dakle između sto sedamdeset pet i sto osamdeset centimetara. Bio je obučen u neku halju od neobojenog platna, ali ne bijelu, nego je imala malo žućkastu nijansu. Na nogama je imao tamnosmeđe sandale. Kosa mu je bila svijetlosmeđa i dosezala je do ramena, pa sam odmah pomislio kako ga na slikama i filmovima uvijek prikazuju s dugom kosom, a uopće je nema. Bio je normalne tjelesne konstitucije, možda čak malo mršav. Publika se po izgledu jako razlikovala od njega. Svi su bili niži, jače tjelesne konstitucije, tamnoputi i imali crnu kosu. Bili su obučeni u tunike koje su im sezale nešto ispod koljena, od grubljeg materijala i još tamnije nijanse, a neke su bile i obojane. Isus je govorio o potrebi vjerovanja u Boga, u Božji poredak, u druge ljude, te u ljubav i razumijevanje među ljudima. Naglašavao je potrebu vjerovanja u dobro, ali ne samo vjerovanja nego činjenja dobrih djela i življenja u skladu s tim. Same riječi ni deklariranja u skladu s nabrojenim nečelima ne znače ništa bez djela. Treba činiti dobra djela i živjeti u skladu s tim načelima. Treba živjeti u ljubavi i skladu s drugim ljudima, te rječju i djelima širiti pozitivnu energiju. Govorio je da su svi ljudi pred Bogom jednaki i da se treba ponašati u skladu s tim. Opetovano je ponavljao da samo vjera u Boga, vjera u ljubav među ljudima, življenje prema tim načelima, činjenje dobrih djela i iskazivanje ljubavi prema drugima donosi nagradu na kraju života. Svi koji se pridržavaju tih načela biti će nagrađeni za svoja dobra djela, a posebno oni koji još u ovom životu dožive spoznaju o povezanosti s Bogom. Puno puta je spominjao da je život vječni i da je od ponašanja i djela učinjenih u ovom životu ovisi položaj svakog čovjeka nakon smrti. Govorio je o tome da su svi ljudi povezani s Bogom, samo trebaju doživjeti spoznaju o tome. Doživjet će je svi, ali tek u trenutku smrti. Oni koji do te spoznaje dođu još za života su izuzetni sretnici, ali da bi došli do te spoznaje moraju je zaslužiti svojom vjerom, trudom i djelima. Stalno je naglašavao da se ljudi trebaju ponašati u skladu s načelima o kojima je govorio da bi za ta djela dobili nagradu kad dođe vrijeme. Jedan iz publike je upitao: „A dali će to stvarno tako biti“. „Bit će kad ja tako kažem“, rekao je Isus malo povišenim glasom. Nakon toga smo se našli na drugom mjestu. Opet je Isus držao sličan govor, a raspored kako smo stajali bio je isti kao i prvi put. Opet je netko, tko nije bio potpuno uvjeren u to što je Isus govorio, postavio slično pitanje. Isus mu je također odgovorio malo povišenim glasom i ponovo smo se našli na novoj lokaciji. Nakon trećeg slučaja, u kojem se ponovio scenarij iz prva dva, postalo mi je jasno da ja prisustvujem uvijek istom segmentu Isusovog govora. Isus opisuje kako se ljudi trebaju ponašati, u što vjerovati i kako živjeti da bi na kraju života bili nagrađeni, a netko iz publike posumnja u istinitost tih riječi i postavi slično, sumnjičavo pitanje. „Pa ovi dijelovi Isusovog govora kojima prisustvujem kao da su baš meni namijenjeni, jer ja ne vjerujem doslovno u one opise i tumačenja, kako ih religije prezentiraju“, pomislio sam. Isus se na to okrenuo i pogledao me na nekoliko trenutaka! Tad sam ga mogao bolje proučiti. Imao je svijetlo plave oči i blagi, zagonetni, nekako sanjarski pogled. Lice mu je bilo pravilno, uokvireno mladenačkom bradom, dužine tri, četiri centimetra. Nije bilo zaraslo u bradu, nego se uski pojas brade spuštao uz uši do vilica, gdje se malo proširio i spojio s onim dijelom na samoj bradi, koji je bio gušći i malo duži. Brkovi su tankom linijom bili spojeni s bradom, a ispod donje usne bio je malo širi čuperak, također spojen s bradom. Sa svake strane tog čuperka bila je neobrasla bijela koža. Koža mu je bila izrazito svijetla i jako odskakala od tamne kože slušatelja. Nakon toga još smo se još dvaput „preselili“ na nove lokacije, a scenarij je uvijek bio sličan. Događaj se odvijao na otvorenom i bilo je prisutno između dvadesetak i pedesetak ljudi. Isus je svaki put govorio o malo drugačijim stvarima, ali u istom kontekstu. Stalno je ponavljao da su svi ljudi povezani s Bogom, samo trebaju doživjeti spoznaju o tome. Doživjet će je svi, ali tek u trenutku smrti. Oni koji do te spoznaje dođu još za života su izuzetni sretnici, ali da bi došli do te spoznaje moraju je zaslužiti svojom vjerom, trudom i djelima. Govorio je također o važnosti ljubavi i razumijevanja među ljudima, o jednakosti svih ljudi, o potrebi činjenje dobrih djela, potrebi življenja u skladu s ljudima i prirodom, vjerovanja u Boga i Božji poredak. Svi koji se pridržavaju tih načela biti će nagrađeni za svoja dobra djela, a posebno oni koji još u ovom životu dožive spoznaju o povezanosti s Bogom. Svaki put je spominjao da je život vječni i da je od ponašanja i djela svakog čovjeka ovisi njegov položaj nakon smrti. Uvijek je spominjao i negativne stvari. Govorio je o dvoličnosti i prijetvornosti ljudi, koji jedno govore a drugo čine, o lažnom prikazivanju svoje osobe da se stekne ugled u društvu ili materijalne stvari. Najgori su oni koji glasno ističu da se drže određenih vjerovanja i vrlina, pa čak i pozivaju na osuđivanje drugih, a u stvarnosti sami čine suprotno. Ali ne može se prevariti Boga, koji o čovjeku zna više od njega samog. Na kraju života znat će se prava istina. Zato je važno da život, ponašanje i postupci budu u skladu s pozitivnim načelima, jer će to na kraju života donijeti nagradu. Ni u jednom govoru Isus nije spominjao neku kaznu za one koji se ne ponašaju onako kako je on propovijedao. Uvijek je samo naglašavao da će oni koji žive u skladu s onim što je pripovijedao biti nagrađeni. Ni jednom nije spomenuo neka ograničenja kojih se ljudi trebaju držati. Upravo suprotno. Svi govori bili su mu prožeti izjavama da ljudi trebaju težiti tome da život provode u zadovoljstvu, jer samo zadovoljan čovjek ima pozitivnu energiju. Ali ne težiti nekom sebičnom zadovoljstvu, u kojem će čovjek uživati ne obazirući se na okolinu, nego zadovoljstvu koje uključuje i druge, koje pozitivno djeluje na druge, s kojima u zajedništvu čovjek stvara pozitivnu energiju. Također ni jednom nije spomenuo nikakva vjerska obilježja ni potrebu poštivanja nekih vjerskih propisa. Uopće nije spomenuo bilo kakvu svoju povezanost s Bogom. Neprestano je ponavljao o potrebi vjerovanja u Boga, u Božji poredak, vjerovanja u dobro, vjerovanja u nastavak ovozemaljskog života. Ali ne samo o potrebi vjerovanja, nego i življenja u skladu s tim i činjenju dobrih djela za života, a onda će za to slijediti nagrada. O stvarima koje opisujem Isus je govorio mnogo detaljnije, ali ja se nisam ni trudio te sporedne detalje upamtiti. Kao prvo, na početku sam bio toliko fasciniran činjenicom da „uživo“ prisustvujem Isusovom govoru da na same činjenice i nisam obračao preveliku pažnju. Kod ponovljenih sekvenci dobro sam upamtio sve bitne činjenice. Vjerojatno sam radi toga i prisustvovao na više događaja. Još su stari Rimljani imali izreku „repetitio est mater studiorum“, „ponavljanje je majka učenja“. Nije mi tad palo na pamet da ću o tome pisati i da bi radi toga bilo interesantno što više detalja. Imao sam samo na pameti da taj svoj doživljaj ispričam čim većem broju ljudi i da im prenesem smisao Isusovih istupa. Prvo da su svi ljudi povezani s Bogom i da će u trenutku smrti to svi spoznati. Drugo da se trebaju pridržavati određenih načela, a to su vjera u Boga i ljubav prema Bogu, ljubav prema ljudima, dobrota, poštenje, pozitivna energija, sklad s ljudima i prirodom. Oni koji će se u životu nastojati čim više pridržavati tih načela i živjeti u skladu s njima biti nagrađeni. Pošto je sve to skupa potrajalo, imao sam vremena razmišljati i o onom što slušam i onom što sam doživio dok sam čekao na odluku Šefa. Sad sam jasno mogao rasvijetliti misterij onih nivoa vječnog toka, viziju kojeg sam imao. Nakon smrti svi odlaze u taj tok, ali o njihovom životu ovisi na koji nivo. Oni koji žive pozitivnijim životom i ispunjeni su pozitivnom energijom otići će na viši nivo od onog na kojem su prije bili, a oni s negativnom energijom na niži. Koja je razlika između tih nivoa nije mi bilo pokazano, ali sam jasno znao da razlika postoji i da su „vredniji viši nivoi“. Također mi nije bilo pokazano ni u kojem obliku se nastavlja daljnja egzistencija, da li kao jedinka, koja donosi sa sobom sjećanja ili se stopi s energijom svog nivoa. Ja zaključujem da se i dalje egzistira kao jedinka u toj cjelini, jer mi je u viziji bilo naznačeno da postoji mogućnost prelaska na viši nivo i bivanja u njemu. POVRATAK Kad je završila i peta sekvenca mog prisustva Isusovom učenju, ponovno sam se našao u bolničkoj sobi. Malo je reći da su prije opisani doživljaji izazvali buru u mojoj psihi. Doživjeti tako nevjerojatne stvari, za kakve nikad nisam čuo da bi ih netko doživio, izazvalo je pravu lavinu emocija. Iako je doktor, nekoliko mjeseci kasnije kad sam mu to ispričao, rekao da su to bile halucinacije zbog nedostatka kisika, ja sam siguran da sam ih stvarno doživio. Zašto sam tako siguran? Zato što sam u tu „pustolovinu“ krenuo potpuno budan, cijelo vrijeme bio budan i potpuno svjestan svoje stvarne situacije, ali isto tako i situacije kroz koju sam prolazio. Ni u jednom trenutku tijekom opisanih događaja nisam izgubio iz vida da sam u bolničkoj sobi na samom rubu smrti ili da sam, možda, taj rub i prošao. Osim onih šokantnih trenutaka, kad mi se ukazao osvijetljeni hodnik ili kad sam se našao na mjestu za koje sam u prvi tren pomislio da je pakao, sve ostalo vrijeme razmišljao sam potpuno trezveno, svjestan paralelnih odvijanja stvarnosti. Pri punoj svijesti proživljavao sam te nevjerojatne događaje. Od šoka i paničnog straha kad sam ugledao tunel ili kad sam mislio da sam došao u pakao, do potpunog smirenja kad sam uvidio da se egzistencija čovjeka ne završava smrću nego se transformira u neku drugu stvarnost, žarke želje da se vratim u sadašnji život i ogromne radosti kad sam prisustvovao Isusovim govorima. I zašto se to ne bi moglo dogoditi? Ja sam bio samo promatrač, a netko u čijoj je to moći bio je izvođač. A što mi ljudi uopće znamo o postanku i funkcioniranju svijeta i života. Što mi znamo o stvarnosti univerzuma? Naše znanje je manje od zrnca prašine u beskrajnoj pustinji. Bezbroj puta ta događanja vrtim u glavi i analiziram. Da mi se odmah desila ona „teleportacija“ sigurno bih mislio da sam to sanjao, jer ono što sam doživio nikako ne bih povezao sa stvarnošću. Ali kad sam najprije gledao osvijetljeni hodnik, a sve ostalo je bilo normalno i na svom mjestu, nedvojbeno sam pri punoj svijesti utvrdio da sam budan, da mi mozak normalno funkcionira, međutim hodnik je također bio potpuno stvaran. Nisam imao nikakav poriv ili poziv da trebam krenuti tim hodnikom, nego me je potaknuo na razmišljanje da se život počeo gasiti. Stoga sam uvjeren da je ukazanje osvijetljanog hodnika bio samo uvod s ciljem da me pripremi za događaje koji slijede. Na to da je počeo proces umiranja i da se pomirim s tom činjenicom. Um mi se tad otvorio i mogao sam prijeći u drugu stvarnost. Dugo sam se sam sebi čudio kako sam u takvoj situaciji ostao smiren i hladnokrvno razmišljao. Odgovor sam dobio iz rezultata DNK analize. Posjedujem gen koji se kolokvijalno naziva „ratnički“. Suprotno imenu, taj gen ne potiče na nikava ratnička raspoloženja i djelovanja, nego u teškim i opasnim situacijama omogućuje da čovjek razumski i hladnokrvno djeluje. Ali ima i „ratnički“ gen nedostatke. Svakodnevne ustaljene radnje i poslovi takvim „ratnicima“ jako su dosadni i zamarajući. Možda je doktor i djelomično u pravu. Ali ne u smislu da su to bile halucinacije izazvane nedostatkom kisika, nego da je nedostatak kisika otvorio portal za drugi nivo svijesti. Najpoznatija proročišta iz povijesti odvijala su se na lokacijama gdje je zbog isparavanja drugih plinova bio nedostatak kisika u zraku. Smrt uvijek započinje činom prestanka rada srca i dotoka kisika u mozak. Ali sam čin umiranja se ne događa po principu prekidača za struju, pa jednim klikom ugasiš život. Odumiranje mozga događa se postepeno, pa makar se radilo o vremenu od nekoliko minuta. U tom periodu događaju se ljudima nepoznati procesi. Kad razina kisika u mozgu potrebnog za održanje života prijeđe kritičnu granicu otvaraju se portali prema nekim drugim stvarnostima i dimenzijama. Oni koji poput mene imaju sreće vratiti se iz tog područja u ovdašnju stvarnost, mogu svjedočiti o tim nadnaravnim doživljajima. Generalne informacije: Spol: Muskarac Datum bliskog iskustva sa smrti: 18.06.3013. Dijelovi (elementi) bliskog iskustva sa smrti: U momenat vaseg iskustva, da li je imao jedan dogadaj koji je pretio vas zivot? Da Bolest Ostalo Zbog bakterijske upale pluća pluća su radila s manje od 10% kapaciteta. Ne znam kakvo je bilo moje k Imao sam bakterijsku upalu pluća u tako uznapredovalom stadiju da nitko u povijesti bolnice takav stadij bolesti nije preživio. Kako vi osjecajte sastav vaseg iskustva? Totalno ugodno Da li ste se osjetili odvojeni od vaseg tijela? Ne Jasno sam izgubio (la) osjecaj mojeg tijela i bio (la) sam izvan njega Koji je bio vas stupanj svijesti i budnosti prekom tog iskustva u usporedi sa kojem ste imali dnevno u normalno vrijeme? Vise svijestan (svijesna) i lucidan(a) nego normalno Postale su mi jasne mnoge stvari koje prije nisam mogao objasniti, bilo mi je dostupno znanje koje prije nisam imao i sve sam zapamtio do najsitnijih detalja. I nakon osam godina sve mi je potpuno svježe u sjećanju. Za vrijeme vaseg iskustva, u koji ste momenat bili u maximumu vase svijesti i budnosti? Osim u ona dva trenutka kada sam vidio osvijetljeni hodnik i kad sam mislio da sam umro i otišao u pakao cijelo vrijeme sam bio potpuno pri punoj svijesti. Bio sam čak na višoj razini svijesti nego inače. Da li su vase misli isle brzo? Ne Da li vam je taj trenutak izgledao ici brze ili usporeno? Ne Da li su vasa osjetila bila zivlja nego inace? Ne Da li je vas vid bio drugaciji nego u normalo vrijeme? Ovo iskustvo se uopće ne može usporediti ni s jednim drugim životnim iskustvom. Bilo je to potpuno nadnaravno iskustvo, kao da se događa u nekoj drugoj stvarnosti, drugoj dimenziji. Da li je vase uho bilo drugacije nego u normalno vrijeme? Nisam osjetio razliku u sluhu. # Ne Da li ste presli tunel? Ne Da li ste vidjeli osobe u vasem iskustvu? Stvarno sam ih vidio(la) Da li ste sreli ili ste bili svijesni prisutnosti mrtvih osoba ili jos zivih? Ne Da li ste se osjetili okruzeni svjetlosti? Ne Da li ste vidjeli svjetlo koje vam nije izgledalo zemaljskog podrijetla? Da Prvo sam vidio osvijetljeni hodnik. Mjesto na kojem su bile osobe bez lica bilo je osvijetljeno kao po najsunčanijem danu. Vječni tok života pokazivao mi se kao blistava rijeka koja se leluja s tamnijim linijama na prijelazima nivoa. Da li ste imali osjecaj da ste usli u jedan nezemaljski svijet? Jedno mjesto jasno misticno ili natprirodno Prvo sam došao na mjesto jarkih žutih i crvenih, za koje sam mislio da je pakao. Potom sam došao do same granice života, koja je izgledala kao kombinacija sive zavjese i vodene površine. Tu sam jasno bilo dano na znanje da nakon prelaska te granice nema povratka, ali i da je s druge strane bolji i vrijedniji "svijet" od ovoga svijeta. Zatim sam se našao na obali Galilejskog mora, gdje je Isus govorio. Koje osjecaje ste osjetili u za vrijeme iskustva? Strah sam osjetio samo kad sam pomislio da sam umro i otišao u pakao. Dok sam čekao Šefovu odluku osjetio sam veliku želju da se vratim u život i brigu za svoju obitelj ako se ne vratim. U trenutku kada sam dosegnuo granicu bez povratka i stekao spoznaju o postojanju vječnog tijeka života i postojanja nakon fizičke smrti, osjetio sam veliko zadovoljstvo što sam dobio priliku vidjeti i naučiti nešto što nikad nisam čuo da je netko drugi doživio. Kad sam vidio i slušao Isusa osjetio sam neizmjerno zadovoljstvo i mir. Da li ste imali osjecaj mira ili utjesaja? Nevjerovatni mir i blagostanje Da li ste imali osjecaj radosti? Nevjerovatna radost Da li ste imali osjecaj biti u skladu ili biti ujedinjeni sa Svemirom? Osjetio (la) sam se ujedinjen(a) sa svijetom ili sam bio (la) jedan (a) sa njim Da li ste imali osjecaj da ste najedanput sve razumili? Sve za Svemir Vidio sam granicu života i spoznao da se još uvijek može vratiti u život, iako je duša već napustila tijelo. Ali nakon prijelaza nema povratka. Međutim, to nije kraj ili odlazak u ništavilo, već je iza granice drugi bolji svijet, viši nivo od ovozemaljskog i u njemu duša nastavlja postojati. Također sam vidio vječni tok životne energije iz koje sve dolazi i u nju se sve vraća. Slušajući Isusa, naučio sam da je Bog iznad svega i da će svi ljudi toga postati svjesni u trenutku smrti. Posebno je naglašeno da će oni koji žive po humanim i Božjim zakonima biti nagrađeni u onom životu koji slijedi zemaljski. Da li su vam dogadaji iz vase proslosti dosli? Ne Bio sam svjestan svog prijašnjeg života, ali potpuno normalnog i s normalnom sviješću. Da li su vam dosli dogadaji u vezi vasoj buducnosti? Ne Da li ste dosli na granicu ili na tocku bez povratka? Ja sam odlucio da se vratim u zivot Stigao sam do granice na dohvat ruke. Stvarno sam stalno imao želju vratiti se u ovaj život. Zbog sebe, jer sam mislio da je 59 godina prerano za umrijeti, ali još više zbog obitelj. Prije samo pet dana bio sam potpuno zdrav i jak i moja smrt za njih bi bila veliki šok. Ali o povratku odlučuje Šef, pa sam se žarko nadao da će tako i odlučiti. Nakon što sam se vratio s granice do osoba bez lica, bio sam gotovo siguran da će tako i biti. Ali nipošto nisam očekivao da ću prije povratka otputovati dvije tisuće godina unazad, posjetiti Galilejsko jezero i vidjeti i slušati Isusa. Bog, Duhovnost i Religija: Koja je bila vasa religija prije ovog iskustva? Other or several faiths Vjerovao sam i prije da postoji Bog, ali sam vjerovao da nijedna religija ne prikazuje stvarnu situaciju. Nisam se smatrao vjernikom u smislu da pripadam nekoj vjeri. Da li su se vase vjerske prakse promjenile poslje ovog iskustva? Ne Koja je vasa vjera (religija) sada? Other or several faiths Sada sam siguran da postoji Bog i da postoji veza između svakog čovjeka i Boga. Još uvijek smatram da vjere, barem one koje poznajem, ne pokazuju realnu sliku o Bogu. Ni sada se ne smatram vjernikom, jer biti vjernik znači pripadati nekoj vjeri, a ne samo vjerovati u Boga. Da li ovo iskustvo ima elementa u skladu sa vasim zemaljskim vjerama? To nije bilo u skladu sa mojim vjerama koje sam imao (la) u to vrijeme. I prije sam mislio da se život može smatrati vječnim. Razlog je taj što je sve što postoji u fizičkom svijetu samo energija. A energija je neuništiva, samo se pojavljuje u različitim oblicima. Smatrao sam da su duh i tijelo dio iste cjeline. Kod smrti mentalni dio umire, a nakon smrti ljudsko tijelo se pretvara u neku drugu materiju ili energiju. Ali nisam mislio da duša nastavlja postojati u nekom drugom obliku nakon smrti. A pogotovo ne da je život dio vječnog toka, iz kojeg dolazi i u koji se vraća. Da li su se vase vrijednosti i uvjerenja promjenila poslje ovog iskustva? Da Nisu se dogodile neke značajne promjene. Već i prije nastojao sam živjeti prema humanim načelima, ali sad ih se još čvršće držim, jer sam se uvjerio da su to i temeljna Božja načela. Vjerovao sam i prije da postoji Bog, ali sam smatrao da općim načelima funkcioniranja univerzuma, a ne pojedinačnim ljudskim životima. Sad sam se uvjerio da je svaki ljudski život direktno povezan s Bogom i da nakon zemeljske smrti cijeli život čovjeka odmah ide na procjenu. Da li vam se cinilo da ste sreli jedno misticno bice ili jednu prisutnost, ili da ste culi jedan glas koji niste prepoznali? Sreo (la) sam jedno konkretno bice, ili jedan glas, jasno mistican ili koji nije bio sa Zemlje Prvo sam sreo četiri bića. Bili su odjeveni poput franjevaca, samo su habiti bili crni. Na glavi su im bile navučene velike kapuljače. Umjesto lica bio je apsolutni mrak, koji je po crnini otkakao od njihove crne odjeće. Zatim sam upoznao Isusa i prisustvovao njegovim govorima. U publici je bilo između trideset i pedeset ljudi. Da li ste sreli bica usred vaseg iskustva? Stvarno sam ih vidio(la) Da li ste sreli ili ste bili svjesni prisustva osoba koje u prije zivjele na Zemlji i koji nose religijska imena? (n.p. Isus, Mohamed, Buda itd.) Da Vidio sam Isusa i prisustvovao njegovim govorima. To sam detaljno opisao u drugom pitanju. Za vrijeme vaseg iskustva, da li ste dobili informacije u vezi jednog vaseg proslog zivota? Ne Za vrijeme ovog iskustva, da li ste dobili informacije u univerzalnom prikljucku sa svima? Da Prikazan mi je vječni tok životne energije. U njemu je sve što je bilo, sve što je sada i sve što će biti. Iz nje sav život dolazi i vraća se u njega. Desetak razina bilo je jasno vidljivo i znao sam da su više razine vrijednije. Iz toga sam kasnije, slušajući Isusa o nagradi nakon smrti, zaključio da oni koji zaslužuju nagradu idu na višu razinu toka vječnog života. Za vrijeme vaseg iskustva, da li ste dobili informacije o postojanju Boga? Da Isus je stalno govorio da treba vjerovati u Boga. Da postoji Bog bit će svima poznato u trenutku smrti. Oni koji do tog saznanja dođu još za života, iznimne su sreće. Isus nikada nije spomenuo neku svoju ulogu u odnosu na Boga. Samo je ponavljao da treba vjerovati u Boga i Božji poredak i živjeti u skladu s tim. Oni koji žive po Božjim načelima, čine dobra djela i šire pozitivnu energiju bit će nagrađeni od Boga nakon smrti. U vezi vasih zivota na Zemlji izvan religije: Za vrijeme vaseg iskustva, da li ste dobili informacije ili znanje u vezi vasih ciljeva zivota? Da Imao sam osjećaj da mi je dato posebno znanje, jer mi je pokazana posljednja granica života. Dana mi je i spoznaja da iza te granice postoji nastavak života i pokazan mi je vječni tok života. Također sam stekao neprocjenjivo znanje slušajući Isusa. Mislim da je svrha prenijeti te spoznaje na što veći broj ljudi, pa sam pred dovršenjem knjige "POGLED PREKO GRANICE ŽIVOTA". Za vrijeme ovog iskustva, da li ste dobili informacije zasto sluzi zivot? Da Isus je stalno govorio da ljudi trebaju vjerovati u Boga, ali i živjeti po Božjim načelima. Ova načela su također ljudska humana načela. Samo deklarativna vjera u Boga ne znači ništa, čak je negativna u Božjim očima. Oni koji se pretvaraju da su veliki vjernici i čine zlo drugima više puta su spominjani kao vrlo negativan primjer. Ljudi trebaju činiti dobra djela, živjeti u ljubavi i poštovanju s drugim ljudima, ali i u skladu s prirodom. Takav način života stvara i širi pozitivnu energiju, pa vjerujem da je to svrha i smisao ovozemaljskog života. U tijeku ovog iskustva, da li ste dobili informacije o zivotu poslje smrti? Zagrobni život definitivno postoji Da Kad sam došao do granice, bio sam svjestan da život ne završava zemaljskom tjelesnom smrću, već se nastavlja u nekom drugom obliku. Jasno sam znao da je iza granice drugi svijet, druga dimenzija, drugi život. Također mi je stavljeno do znanja da je to viši i bolji oblik od postojećeg života. Na trenutak mi se pokazao vječni tok života i životne energije, u kojem je sve što je bilo, sve što je i sve što će biti. Nije mi pokazano u kojem obliku se život nastavlja, ali iz Isusovih ponavljanja da će osobe koje to zaslužuju biti nagrađene nakon smrti zaključujem da će duša nastaviti postojati kao individua u tom višem svijetu. Da li ste naucili kako zivjeti vase zivote? Ne Za vrijeme vaseg iskustva, da li ste dobili informacije u vezi problema i napora u zivotu? Ne Za vrijeme ovog iskustva, da li ste naucili nesto u vezi ljubavi? Da Isus je stalno govorio da ljudi trebaju živjeti u ljubavi s drugim ljudima. Ali ne samo s bližnjima nego sa svim ljudima. I to ne samo s ljudima nego i s drugim živim bićima i prirodom. Takav način života stvara ravnotežu i pozitivnu energiju. Koje ste imali promjene u vasem zivotu poslje vaseg iskustva? Srednje promjene u mom zivotu Da li su se vasa poznanstva ( ili prijateljstva) promijenila bas zbog tog vaseg iskustva zivota poslje zivota? Da Nisu se promijenili u nekom drastičnom obliku, ali ipak jesu. Malo mi je problem u svakodnevnoj komunikaciji s ljudima. Ni prije nisam volio raspravljati o nevažnim stvarima kojima se ljudi opterećuju, a sad mi je to odbojno. Moj mozak i moja svijest rade na nekom višem nivou i trošenje kapaciteta na neke potpuno nevažne stvari mi neprihvatljivo. Stoga sam dosta smanjio druženja kod kojih bi do toga dolazilo. Prije sam volio kartati belot i pri tom se glasno svađati s partnerom ili protivnicima. Ali sad sam potpuno prestao kartati i kartam se samo dva, tri put godišnje s jednim društvom. Budući da se nisam odazivao ostali su me i prestali zvati na kartanje. Rasprave o tome koju kartu si trebao baciti ili nisi trebao baciti sad me nerviraju. Ne odlazim ni na druga mjesta gdje su teme jedino isprazni razgovori. Želim živjeti u ravnoteži okružen pozitivnom energijom i ne idem na mjesta gdje bi mi to bilo narušeno. Poslje bliskog iskustva na smrcu: Da li je iskustvo bilo tesko opisati sa rijecima? Ne Sa kakvom preciznosti ste zapamtili vasu iskustvost u usporedi sa drugim dogadajima u momentu vaseg iskustva? Ja se sjecam sa vise detalja ovog iskustva nego drugih dozivljaja koje sam imao (la) u tom vremenu mog zivota Ovo iskustvo se ne može usporediti ni s jednim drugim iskustvom. Od tog iskustva prošlo je više od osam godina, a sjećam se apsolutno svega kao da se dogodilo jučer. Sjećanje je tako duboko urezano da se sjećam i najsitnijih detalja. Da li ste u slijedu vaseg iskustva dobili medijstve sposobnosti, izvan normalnosti ili drugih specijalnih darova koje niste imali prije? Ne Da li ima jedan ili vise dijelova vaseg iskustva koji malo vise znace za vas? Ima više značajnih stvari. Ovim iskustvom dobio sam pojašnjenje stvari koje su mi se digađale u životu prije ovog iskustva. Cijeli život kad bih bio sam i u potpunom miru i tišini imao sam osjećaj da je još netko prisutan. To mi je izazivalo neugodne osjećaje jer nisam znao objasniti. Sad znam da je to bilo stvarno i da sam u tim trenucima kad sam bio neometan od vanjskih podražaja osjećao prisustvo paralelne stvarnosti. Također u slučaju prometne nesreće u mladosti svjedoci su mi pričali da sam najmanje deset puta prestajao disati i nisam disao po nekoliko minuta, a zatim bih se stresao i počeo disati. Onda sam to pripisao svojoj tjelesnoj snazi i tvrdoj glavi, ali sad znam da je netko odlučio da ostanem u životu, kao i kod ovog zadnjeg slučaja, kad sam svega bio potpuno svjestan. Posebno je značajno da sam spoznao da postoji i nastavak života nakon smrti, te da je život cijelo vrijeme povezan s Bogom. I sve što je čovjek učinio u životu negdje je zabilježeno. Da li ste pricali o ovom iskustvu sa nekim? Da Iskustvo sam odmah isti dan podijelio s drugima. U prvom trenutku mi vjerojatno nitko nije previše vjerovao. Ali kad se ispostavilo da sam preživio takav stadij bolesti koji nitko u povijesti bolnice nije preživio počeli su drugačije gledati na to. Budući da već osam godina pričam o tome i spričao sam stotinama ljudi mogu točno opisati reakcije. Oko 20 posto ljudi ne vjeruje i kaže da je to nemoguće. Oko polovice ljudi ne zna kakav stav zauzeti. Smatraju da bi se to možda moglo dogoditi, ali nisu sigurni jer im to zvuči nevjerojatno. Ali oko 30 posto ljudi čvrsto vjeruje i kod njih se vidi utjecaj mojeg iskustva. Posebno kod teško oboljelih ljudi koji imaju smrtonosne bolesti poput raka. Na njima primjećujem veliko olakšanje. Smatram iz dva razloga. Prvi je da sam ja dokaz da se može preživjeti i najsmrtonosnija bolest, a drugi da se život nastavlja u nekom obliku i poslije zemaljske smrti i da je sve to čvrsto povezano s Bogom. Da li ste imali nekoliko znanja u vezi bliskog iskustva sa smrti prije ovog iskustva? Da Puno puta sam kroz desetljeće čitao da je netko gledao svoje tijelo prilikom stanja kliničke smrti kod operacija ili nesreća. Također su spominjali da su išli kroz osvijetljeni hodnik i na kraju vidjeli božansko svijetlo, božanska bića ili svoje mrtve pretke i rođake. To ni na koji način nije utjecalo na moje iskustvo jer je ono bilo potpuno drugačije i ništa od tih uobičajenih stvari nisam doživio. Ali analizirajući neka događanja kroz život došao sam do zaključka da sam i prije imao takva iskustva. Kod prometne nesreće desetak puta sam nam na duže razdoblje prestao disati i onda se vraćao u život. To mi je pričalo više ljudi koji su bili svjedoci tog događaja. Ja se od toga ništa ne sjećam jer sam bio u dubokoj nesvjestici. Ipak ostaje činjenica da sam u jarku kraj ceste umirao desetak puta i uvijek me nešto vratilo u život. Ali drugog događaja se dobro sjećam, samo onda nisam razmišljao na pravi način. Kad sam pao u rijeku Dunav, udario glavom u kamenu obalu i u nesvjestici plutao dok me vodena struja vukla prema sredini velike rijeke osjetio sam nevjerojatno olakšanje i radost. Tad se osvijetlio jedan dio mračnog noćnog neba i začuo sam zapovjednički glas: „Marijan plivaj i spasi se!“. Prenuo sam se, podigao glavu i vidio da sam već nekoliko desetaka metara od obale, na kojoj su preneraženi stajali taksist i prijatelj. Zaplivao sam prema obali i spasio se. Tad uopće nisam razmišljao da sam licem bio uronjen u vodu i nisam mogao vidjeti nebo koje se osvijetlilo, kao ni o tome da taj zapovjednički glas nije pripadao onoj dvojici na obali, udaljenih već stotinjak metara. Sto ste mislili o realnosti ovog iskustva malo vremena (dana ili tjedana) poslje sto ste ga imali? Iskustvo je naravno stvarno Iskustvo je definitivno bilo stvarno. Osim dva kratka trenutka, kad sam se uplašio kad sam ugledao osvijetljeni hodnik ili kad sam mislio da sam umro i došao u pakao, sve ostalo vrijeme sam razmišljao logično i bio svjestan paralelnog odvijanja stvarnosti. Tijelo je u bolnici, ali ja kao osoba i to u potpuno tjelesnom obliku i obučen u svoju standardnu odjeću nalazim se na tom nevjerojatnom putovanju. Razmišljao sam o onome što vidim i što mi je bilo dano na znanje, ali i svom zemaljskom životu i problemima koje bi moja moja iznenadna smrt donijela obitelji. Cijelo vrijeme sam se jako želio da se vratim u zemaljski život. Zemaljski život je kratak i htio sam ga još poživjeti, a vječni mi nikamo neće pobjeći. Sto mislite sada na stupnju realnosti vaseg iskustva? Iskustvo je naravno stvarno Od prvog trenutka sam bio uvjeren da je iskustvo bilo stvarno, a nakon analize događaja iz prijašnjeg razdoblja još sam dobio i dodatne dokaze. Ako sam se vratio u život prilikom prometne nezgode kad me već i doktor proglasio mrtvim ili kad sam se spasio iz Dunava čuvši zapovjed da plivam i spasim se to su definitivno jednaka iskustva. Ako sam više puta vraćen u život to je svakako iz nekog razloga. Kad sam vidio da moje iskustvo pomaže ljudima u teškim životnim situacijama pričam ga i dalje. Ali došao sam i do zaključka da bih možda trebao napisati knjigu da se čim više ljudi upozna s onime što sam vidio. Pred završetkom sam pisanja knjige i nazvao sam je „Pogled preko granice života“. Da li se jedan dio ovog iskustva vec reproducirao u vasem zivotu? Da Sada sam sam svjestan da je. Prije ovog iskustva često sam imao osjećaj da je još netko prisutan i da me promatra. Sad više ne. Ne znam kako bih to drugačije objasnio nego da su mi se neka viša bića nekako htjela javiti, a sad kad sam ih jasno vidio i kad sam vidio djelić druge stvarnosti za to više nema potrebe. U dobi od osam godina javio mi se duh djeda koji je umro prije koji tjedan. Ali najjasnije iskustvo bio je poziv da plivam i spasim se kad sam u nesvjesti plutao rijekom Dunav. Da li ima nesto sto vi zelite jos reci su slucaju tog vaseg iskustva? Iako je prošlo već osam godina od iskustva o tome neprestano razmišljam. Prvo sam tražio objašnjenje zašto se baš meni dogodilo takvo iskustvo. Nisam ih uspio naći, osim da je možda razlog što sam cijeli život nastojao živjeti po načelima koje je opetovano spominjao Isus. Ali i to mi je bio tanak razlog, jer puno ljudi nastoji živjeti po tim načelima. Barem se nadam. Nakon što mi je na desetke ljudi reklo da me Bog vratio u život jer imam neki zadatak, počeo sam razmišljati da li je to možda stvarno tako. Došavši na ideju da mi je možda zadatak napisati knjigu da se čim više ljudi upozna s onim što sam doživio i do kakvih sam zaključaka došao, počeo sam je pisati. Radi toga sam počeo temeljito analizirati svoj život. Ne malo sam se iznenadio kad sam uvidio da je u mom životu bilo puno neobičnih i neobjašnjivih događaja ili predosjećanja nečega što će se dogoditi. To sam onda shvaćao kao malo čudne slučajnosti, ali sam smatrao da je to normalno i da tako nešto doživljavaju svi ljudi. A ponekad nisu to bili ni najmanje ugodni predosjećaji. Kad znaš da će ti netko blizak za dvije godine umrijeti. Ali uvidio sam i jednu jako pozitivnu stvar. Ako su se „kandidati za smrt“ počeli pravovremeno liječiti i ako su promijenili način života još uvjek su živi. Dakle nije sudbina čovjeka unaprijed propisana nego on sam utječe na nju svojim načinom života.Tek kad sam te događaje promatrao nakon iskustva, kad sam spoznao druge stvarnosti i vječni tok energije i duhovne energije, postalo mi je jasno da su ti događaji nadilazili uobičajeno ljudsko shvaćanje i uobičajene mogućnosti. Ne znam da li sam u pravu, ali razmišljam da su razlozi za ta moja iskustva sposobnost da vidim malo više ili dublje nego večina ljudi, ali i pozitivni način života. Ako i nisam dokućio razloge to se dogodilo i osjećam veliku obavezu prema Bogu. Da li imate drugih pitanja koje mi vam mozemo postaviti da vam pomognemo u vasem uskustvu? Bilo je jako puno pitanja na koja se opširno odgovara, tako da mislim da je sve uglavnom obuhvaćeno.
