OSOBNO
VOLONTIRANJE
JEZIČNI
PRIJEVODI
Opis iskustva: Nikad nisam čula da je netko iskusio ono što sam ja iskusila. Osjećala sam se usamljena i zbunjena. Brzo sam postala bezvoljna pričati o svom iskustvu, jer su reakcije drugih bile vrlo negativne i ubitačne. Ali počela sam shvaćati da me moje iskustvo zaista mnogo naučilo. Kako sam razmišljala o gubitku boli i izvanrednom miru kojeg sam osjetila, izgubila sam strah od smrti kojeg sam oduvijek imala. Taj strah se nikada nije vratio. Znam što me čeka, i čeznem da budem tamo opet. Vrlo sam svjesna da sam se vratila s razlogom. Ne znam koja je moja svrha, ali znam da sam je u potpunosti razumjela, prije nego što sam se vratila. Isto tako shvaćam da sam morala izgubiti to sjećanje. Jedan od najvećih darova mog virenja u život nakon smrti, je utjeha koju imam kada mi umre prijatelj ili član obitelji. Moja tuga je stvarna – moj osjećaj gubitka, ali znam da su slobodni i puni radosti. Iako sam rijetko govorila o svojoj smrti, ponekad sam pokušavala raspraviti što sam naučila tijekom iskustva, svjesna da imam znanje veće od onoga što sam sposobna upamtiti, ali ono što sam zadržala je kristalno jasno. Najveća prepreka u pričanju drugima je pronalazak riječi. Čak i dok pišem sve ovo, bolno sam svjesna da neću ni približno opisati što se stvarno dogodilo, kako sam se osjećala i što sam naučila. Najviše su se promijenila moja vjerska gledišta. Odgojena sam u Kršćanskom domu i obvezala sam se slijediti Isusa kada sam imala 10 godina. Moji roditelji su bili misionari u istočnoj Africi. Ponekad sam se osjećala distancirana od Boga, ili buntovna prema moralima prema kojima sam odgojena, ali sam se i dalje smatrala Kršćankom. Vjerovala sam da je Biblija Božja riječ, i da će me obvezivanje za slijediti Isusa Krista spasiti od vječnosti u paklu. Ponekad sam preispitivala sporna pitanja koja su uzrok podjela među religijama, razna teološka pitanja, ili koncepte o spasenju. Tijekom svoje smrti stekla sam razumjevanje koje ne samo da me je odvelo daleko izvan mojih ranijih uvjerenja, nego je na mnoge načine, poništilo ta uvjerenja. Otkako sam stekla toliko razumjevanje, znala sam ponekad ignorirati ono što sam naučila, i čvrsto se držati uvjerenja koja sam imala od djetinjstva, a ponekad sam napustila uvjerenja za koja sam znala da su ljudskog, a ne božanskog podrijetla. Nije mi bilo jednostavno procesuirati ono što sam naučila. Jedna od posljedica je da sam daleko više otvorena prema uvjerenjima koja se razlikuju od mojih vlastitih, jer znam koliko je ograničen ljudski um. Znam da će nam se Bog obznaniti, ovisno o našim potrebama i uvjerenjima. Sam Bog, u obliku Isusa, borio se da dade razumjevanje Svojim najbližim odanim sljedbenicima. Noć prije Njegove smrti, Njegova frustracija je bila očita kada je shvatio da oni jednostavno nisu shvatili, i da je Njegovo vrijeme pri kraju. Isus je bio ograničen svojom ljudskošću. Duh Sveti je ograničen našom ljudskošću. Bibliju su, iako je inspirirana Bogom, napisali ljudi, i čitaju je ljudi. Ograničena je time što se mora koristiti riječima. Dubokoumna je, ali ograničena. Pomaže nam shvatiti ono što je daleko iznad našeg shvaćanja. Nezaslužena, bezuvjetna Božja ljubav je iznad svakog razumjevanja. Radost, mir, veselje, zadovoljstvo i ljubav koje mi iskusimo u našim životima, je samo sjena života nakon smrti. Koncept spasenja je naša namjera shvatiti što je već naše. Naše razumjevanje spasenja, kako ga mi tumačimo, nije odraz Božje stvarnosti. Više ne pokušavam naći istinu, jer znam da ćemo vremenom svi shvatiti kako se istine slažu. Crkva (religija) je ono što smo učinili pokušavajući shvatiti ono što je iznad shvaćanja – ograničiti bezgranično – kontrolirati ono što je van kontrole. Religija je rezultat naše nesposobnosti da shvatimo Duhovnost. Ali ipak – hrani nas, pomaže nam približiti se Bogu, naš je životni put, pomaže nam shvatiti. Također nam može donijeti bol, odvojenost i zbunjenost. Ne argumentiram religijska uvjerenja. Ne pokušavam dokazati vrijednost svog iskustva. Nastojim ne dopustiti crkvenim pravilima i regulativama da se miješaju sa shvaćanjem koje imam. Samo se pokušavam povezati s Bogom najbolje što mogu. Trebalo mi je mnogo godina da shvatim promjene u svojim stavovima koje su posljedice mog iskustva blizu smrti, i nastavljam se sjećati, odražavati i uklapati ono što sam naučila. Isprva sam bila usamljena sa svojim iskustvima. Imala sam to prekrasno putovanje, svakojaka znanja i razumjevanja, ali i nesposobnost da se adekvatno izrazim (s time je još uvijek borba), da se čujem, ili razumijem, pa sam pokušala sve potisnuti. Tada mi je profesor sociologije kojeg sam poznavala kao prijatelja, rekao za knjigu Kubler – Ross. Čitanje toga bilo je izuzetno zapanjujuće, kao i ogromno olakšanje da ipak nisam sama. Nisam mogla vjerovati sličnostima između svog iskustva i iskustva drugih. Željela sam naučiti više. Upisala sam smjer Smrt i Umiranje, misleći da će to biti sigurno mjesto za otvoriti se. Kada sam napisala rad o svojem iskustvu blizu smrti, moj predavač je vjerovao da su ono što sam ja iskusila, bile halucinacije izazvane prekomjernom dozom lijekova. Prošlo je mnogo godina, prije nego što sam stekla prijatelje koji su me znali kao iskrenu, pouzdanu i uvjerljivu – prijatelji u koje sam imala povjerenja za svoju priču. Ovi prijatelji su me ohrabrili da pričam više, da čitam druge knjige o iskustvima blizu smrti, i da u potpunosti uklopim u svoj život ono što sam naučila. Bilo je toliko puno puta da sam se osjećala toliko izmorena poteškoćama koje sam iskusila u svom životu, da sam preklinjala Boga da mi dopusti da Mu se vratim. Molila sam se za smrt, za priliku da opet iskusim tu zadivljenost. Ispitivala sam zašto sam imala tu mogućnost znati kako je veličanstven život nakon života, kad je jedna od posljedica bila smanjivanje volje za životom. Ali shvatila sam da znati kakav je osjećaj bezuvjetna ljubav, i iskusiti takvu veličanstvenost , i sjećati se takve ljepote i mira, znači da imam priliku dovesti to u svoje iskustvo ovdje i sada, i možda pomoći drugima da shvate – ne moram čekati do smrti. Imam uspomene koje mi mogu pomoći obogatiti moj život ovdje. Toliko se toga promijenilo u posljednjih 20 godina, otkako sam okusila život nakon smrti i nisam sigurna koje su promjene rezultat tog iskustva, a što je jednostavno dio odrastanja i sazrijevanja. Vjerujem da sam, iako sam provela pola svog života potiskujući sjećanja o svojoj smrti, ipak pod utjecajem toga. Tada 1. Bila sam religiozna s puno pitanja. 2. Užasavala sam se smrti i umiranja. 3. Bol mojih migrena kontrolirala mi je život. Bila sam ovisna o lijekovima. 4. Mučila sam se s lošom slikom sebe. 5. Imala sam mnogo prekinutih odnosa sa svojim članovima obitelji i prijateljima. 6. „Tko sam ja?“ je imalo snažnu povezanost s izborima u karijeri. 7. Morala sam znati svoje ciljeve i smjerove, kako bih mogla steći osjećaj svrhe. 8. Borila sam se s pritiscima življenja. Sada 1. Više sam duhovna i imam mnogo odgovora. 2. Moja utjeha kroz proces umiranja bit će znanje da su sloboda, utjeha i RADOST ono što dolazi sa smrću. 3. Kontroliram svoje povremene migrene. Jedini lijek koji uzimam je Tylenol. 4. Kreativna sam, neovisna i vrlo ponosna na svoj uspjeh. 5. Uživam sa svojim jako dobrim brojnim prijateljima i u prekrasnom odnosu sa svojim roditeljima. 6. "Tko sam ja?" ima snažnu povezanost s odnosom s Bogom, mojom obitelji i prijateljima. 7. Imam osjećaj svrhe. Ne moram znati što moram postići. 8. Imam mnogo toga za što živim. Još uvijek osjetim pritisak, ali se bolje nosim s njim. Prije nekoliko godina, prijateljica me upitala: „Kada bi ponovno imala priliku, bi li zakoračila preko zida?“ Bez oklijevanja sam odgovorila: „Da, definitivno.“. Rekla je: „Ostavila bi sve što sada imaš?“. „Da, bih.“, odgovorila sam. Nije da želim ostaviti svoju djecu, svog muža, svoje roditelje i sve svoje prijatelje, ali zaista cijenim priliku koja mi je pružena, i u pravo vrijeme, taj neodoljiv osjećaj mira će me čekati. Dodatni podaci:Spol: Ženski Nakon NDE Postoji li jedan ili više dijelova iskustva koji su, za vas osobno, posebno značajni? Zaista cijenim shvaćanja koja sam stekla i volim se prisjećati osjećaja tolike ljubavi i zadovoljstva. Najgori dio je kada sam se vratila u svoje tijelo i iskusila toliku bol; strah i zbunjenost. Jeste li ikada prije podijelili svoje iskustvo s drugima? Da Isprva; ljudi su mislili ili da lažem ili da sam luda. Zbog njihvoh reakcija; brzo sam potisnula iskustvo. Prije nekih 10 godina, počela sam pričati nekolicini bliskih prijatelja i oni su me ohrabrili da o tome govorim otvorenije. Cijenila sam njihov interes i počela sebi dopuštati da se sjetim i naučim iz uspomena. Imam kćer; sada je tinejdžerica. Kada je bila vrlo mala; počela je postavljati brojna pitanja o tome „kada sam otišla u nebo“ i ima oduševljen interes u IBS/NDE. Puno je čitala i rekla mi je da se zbog mog iskustva; ne boji smrti.Jeste li u svojem životu ikada ponovo doživjeli bilo koji dio iskustva? Ne
