Moja vizija života zauvijek se promijenila

Opis iskustva:

Svoje prvo iskustvo blisko smrti imala sam u dobi od 45 godina, 1995. godine. Doživjela sam jaki srčani udar što je rezultiralo ugradnjom trostruke srčane premosnice. Po povratku s operacije, maglovito sam se prisjećala putovanja u drugu dimenziju ili na neko drugo mjesto, ako to tako želite zvati. Nekoliko sam mjeseci mislila da je to sjećanje izazvano lijekovima no nakon nekog vremena, vjerovala sam da je u pitanju nešto drugo.

Odlutala sam ili otplutala na mjesto takvog mira, da je to nemoguće pojmiti. Nebo je bilo takve plave boje, kakvu nikada ranije nisam vidjela. I danas ću ponekad pogledati u nebo i osjetiti taj mir. Vidjela sam kako se na brežuljcima visoka trava nježno povija na vjetru. Ali nisam osjetila povjetarac, niti je bilo zvuka. Bilo je tako tiho.

Nisam hodala već se činilo kao da vrlo polagano plutam preko polja. To mjesto bilo je ispunjeno toplinom, mirom i neobjašnjivim osjećajem ispunjenosti i jedinstva s univerzumom.

Dok sam tako polako plovila brdima te istovremeno upijala osjećaj najveće topline, ugledala sam "okvire" vlastite djece kako bljeskaju na horizontu. To nisu bile "zamrznute slike" već slike na kojima su me oni promatrali vrlo zabrinuto. Željeli su da se vratim i budem s njima. Trebali su me ali nisu ništa govorili. Mogla sam ih čuti, a da nisam vidjela da se njihove usne pokreću. 

Znala sam da tada trebam odlučiti. Da nisam, ne bih se vratila.

Da sam nastavila, zauvijek bi me obuhvatio taj mir i toplina.

Bilo bi lijepo nastaviti. Vratiti se natrag, značilo je vratiti se na mjesto boli i patnje. To mjesto bilo bi ispunjeno bolom i odgovornošću. Bolne emocije, život prepun stresa. Odlučila sam se ipak vratiti jer djeca su trebala moju pomoć u budućnosti.

Njihova je budućnost ovisila o tome hoću li biti s njima. Jednostavno nije još bilo vrijeme. Djeca još nisu spremna nastaviti sama.

Vratila sam se u trenu.

Nisam vidjela blještavo svjetlo ili anđele ili osjetila prisutnost nekog božanskog entiteta.

MOJE DRUGO ISKUSTVO BLISKO SMRTI dogodilo se 1997. godine. Sudjelovala sam u ozbiljnoj prometnoj nesreći u kojoj je bilo puno ozlijeđenih. Dok sam bila zarobljena u automobilu, nisam osjetila bol premda je moja zdjelica pukla na dva mjesta, imala sam frakturu trtice, frakturu lubanje, rebro je probilo plućno krilo, posjekotine po licu, dio uha je bio otkinut.

Mjesecima nakon nesreće, sjećanja su se vraćala. Ipak, imala sam jasno i potpuno sjećanje na iskustvo blisko smrti u trenutku kad sam bila dovoljno prisebna da mogu govoriti i ostati budna bez padanja u nesvijest, nekoliko dana nakon nesreće.

Najprije sam sve prepričala sinu, a kada sam bila sigurna da ne osjećam nelagodu prepričavajući to iskustvo, rekla sam i ostalima. Ponovo, pokušavala sam dokučiti je li je to bilo uzrokovano lijekovima ili su to samo bili signali koje naš um dobiva u trenutku kada se tijelo gasi.

Ponovo sam vidjela to mjesto topline, ljubavi i prijateljstva. Sličilo je na tunel ali ne okruglog oblika, već više na stazu sličnu onoj koja spaja dvije zgrade. Slično pješačkom nadvožnjaku iznad ceste. Ne uskom već širokom. Hodala sam duž staze ili mi se barem tako činilo jer, ne sjećam se da su se moje noge pomicale. Nije bilo svjetla sa svake strane ali nije bilo niti mračno.

Kad sam došla do kraja tunela, vidjela sam ljude. Vidjela sam ih samo iznad struka. Uopće nisu izgledali strašno. Svi su bili nasmijani i sretni.

Prepoznala sam neka lica. Ugledala sam svoja dva djeda i oca. Bilo je vrlo mračno iza njih no osjetila sam da u pozadini stoji još puno ljudi.

Netko je protresao moju ruku, kao da se rukuje samnom. Mislim da je to bio moj otac. On je umro od Alzheimera i bio je sjena od čovjeka u trenutku smrti. No sada je bio uspravan i izgledao je zdravo i tek tada sam primijetila kako je nizak. Ljudi oko mene su bili presretni što me vide.

U tom sam trenutku osjetila potrebu vratiti se u svijet živih. Nije to bio neki zastrašujući osjećaj već samo trenutak kad sam trebala odlučiti. I dalje mislim kako odluka o povratku nije moja. Osjećam da je netko to odlučio u moje ime.

Ruku mi je još uvijek držala (više je nije tresla) osoba s kojom sam se prvom rukovala. Njen dlan bio je vrlo topao i mekan. Moja je ruka polako i nježno iskliznula, dok sam plutala unatrag prema svijetu živih. Ruka me uopće nije zadržavala, samo me blago stisnula.

Tada sam prešla. Vratila sam se natrag.

U nekom trenutku tog iskustva ili štogod je to bilo, sjećam se kako sam vidjela smeđa vrata sa starinskim porculanskim zvekirom oko kojeg je bila potpuno tamna pozadina. Znala sam da je s druge strane vrata neki vjerski fenomen, vrlo blještavo svjetlo ili možda sam Bog. Ta su vrata uvijek tamo i dostupna su svima. Kroz njih mogu proći bilo kad. Mislim da je moja ruka bila na tom zvekiru i mogla sam proći kroz vrata kad god bih  poželjela.

Kad se toga sjetim, nije me strah umiranja sada, ovog trenutka.

Jedna udaljeni osjećaj koji nosim u sebi jest, da tamo ima ljudi koji su prešli na drugu stranu protiv svoje volje i njih mi je žao. Oni su tamo sretni jer su se prilagodili ali bi radije da su mogli provesti više vremena u stvarnom svijetu sa svojim najmilijima.

Bila sam religiozna ali danas više nisam. Ipak, sada osjećam veliko poštovanje prema iskreno religioznim ljudima.

Imala sam uvid u nešto što malo ljudi ima prilike vidjeti i sretna sam što sam to iskusila. Volim ljudima pričati o tome, no ne bilo kome.